U trenutku kada osjećamo vlastitu odsutnost na mjestu na kojem jesmo, javlja se jaka potreba za kretanjem, za putovanjem. Sâmo putovanje nekad je cilj, a ponekad su ciljevi konkretni, no to je samo ponekad. Proces puta povezan je s procesom samoidentifikacije. Ta slika samoidentifikacije ponekad je nejasna: tada funkcioniramo neovisno poput apatrida ili polipatrida i teško se vežemo za mjesto, ili tom mjestu gdje smo ne dajemo veliko značenje. Pripadanje mjestu, zavičaju, kulturi ili naciji u slučaju suvremenog nomada prevladana je jednako kod nomada koji putuje iz luksuza kao i kod onog koji samo preživljava. Jasno je da u pozadini ovih putovanja uvijek stoji politički nazivnik, no ponekad ga nomadi nisu svjesni, jer je potisnut i pretvoren u put pred njima – u utopiju nomadizma.